Djela

U crtežima Josipa Zankija priroda nije prizor koji se promatra izvana, nego prostor u koji se ulazi — polako, pažljivo, gotovo obredno. Tušem i perom umjetnik gradi krajobraz potez po potez: svaki kamen suhozida, svaka grana stabla, svaki list dobiva vlastitu liniju, vlastitu težinu, vlastito trajanje. Ono što na prvi pogled djeluje kao pejzaž ubrzo se otkriva kao meditativni čin — slika nastaje istom strpljivošću kojom priroda oblikuje ono što prikazuje. Radovi okupljeni na izložbi kreću se između dvaju polova Zankijeva opusa. S jedne strane stoje gusti šumski prizori — borovi i bukve isprepletenih krošnji, kamenjari obrasli mahovinom, staze koje se gube u dubini slike. To su krajolici velebitskog i dalmatinskog zaleđa, ali lišeni svake turističke idiličnosti: ozbiljni, tihi, gotovo arhaični. Tehnika ih čini još gušćima — mreže linija toliko su zgusnute da slika počinje vibrirati, da se grane pretvaraju u živčane sustave, a kamenje u kosti zemlje. S druge strane, u pojedinim radovima u krajobraz prodiru elementi koji mu ne pripadaju — gotički portal usred šume, Buda u meditaciji okružen stijenovitim obroncima. Ti motivi nisu uljezi, nego ključevi: otvaraju pitanje o tome što krajobraz jest kad prestane biti samo geografija i postane duhovni prostor. Tu se najjasnije očituje Zankijevo dugogodišnje istraživanje tibetanske thangka tradicije i njezina odnosa prema slici kao mjestu prisutnosti, a ne pukog prikazivanja. Između dva pola — onoga tjelesnog (stablo, kamen, tlo) i onoga duhovnog (portal, mudrac, praznina) — crteži pronalaze vlastiti ritam. Ne traže objašnjenje, ne ilustriraju tezu. Traže vrijeme promatrača: da zastane, da uđe u gušćaru linija i da u njoj, možda, prepozna nešto čemu ne zna ime — ali što osjeća da je oduvijek bilo tu.