Ništa nisam propitivao

U crtežima Damira Kamenara priroda je istodobno prizor i suparnik. Umjetnik joj pristupa bez idealizacije – promatra je kao sustav koji se sam obnavlja, koji je neuhvatljiv i nesvodiv na ljudsku mjeru. U tim gusto isprepletenim linijama, sjenama i bjeline papira rađa se napetost između reda i kaosa, meditacije i nemira. Kamenar u svojim radovima ne bilježi pejzaž nego proces promatranja, borbu s percepcijom i granicama spoznaje. Njegove snježne površine, sjene šumskih stabala i detalji zemlje pretvaraju se u prostor između svjetla i tame – prostor u kojem umjetnik, kako sam kaže, 'ništa ne propituje', već dopušta prirodi da progovori vlastitim jezikom. Crtež tušem i kombinirane tehnike postaju instrumenti preciznosti i introspekcije. Kroz njih se oblikuje nova vrsta pejzaža: onaj koji ne nudi spokoj, nego tiho suočenje s onim što jest. Kamenar nas poziva da usporimo pogled, da propitamo vlastiti odnos prema prirodi i njenoj tišini, koja u njegovim djelima nije odsutnost, već – prisutnost svega.