Svijet bez mjere

U slikama Zoltana Novaka čovjek nikada nije sam — ali je gotovo uvijek usamljen. Monumentalna platna, visoka dva metra i široka do šest, ispunjena su figurama koje se gomilaju, sudaraju, prožimaju i raspršuju poput čestica u kaotičnom polju sila. Akrilom na platnu umjetnik gradi prizore koji na prvi pogled podsjećaju na reportažnu sliku, ali ubrzo se otkriva da u njima nema pripovjedača — samo gužva, samo ritam tijelā koja se kreću bez jasnog cilja. Ono što djeluje kao naracija zapravo je stanje: slika ne priča priču, nego bilježi temperaturu svijeta. Radovi okupljeni na izložbi kreću se između nekoliko ključnih registara Novakova opusa. Tu su guste urbane scene — Zločinačka organizacija, Trg, Neradni dan — u kojima se mnoštvo proteže od ruba do ruba platna, a pojedinačna lica izranjaju iz mase tek toliko da naznače individualnost prije nego što ih masa ponovno proguta. Figure su istodobno dekorativne i tjeskobne: konture se prelamaju u ornamentalne mreže, boje vibriraju između neonskih akcenata i noćne tmine, a tijela se ponašaju poput znakova u pismu kojega nitko ne čita do kraja. S druge strane stoje radovi u kojima se pojavljuje motiv hodača — samotne siluete koja prolazi kroz ili pokraj prizora, ne sudjelujući u njemu. U Nepomirljivima crna figura koračajući nosi u sebi čitavu sferu ispunjenu tijelima, dok u Paralelnim svjetovima dva hodača osvjetljavaju dva odvojena univerzuma koji se međusobno ne dodiruju. Hodač je Novakov zaštitni znak: figura koja nije ni bjegunac ni promatrač, nego živi dokaz da se i unutar kolektivnog vrenja može postojati — ali po cijenu izolacije. Između ta dva pola — gužve i samoće, spektakla i tišine — otvaraju se i radovi koji propituju medijsku sliku stvarnosti. Vijesti razlažu svijet na mozaik piktograma i slogana koji okružuju sjedeću figuru, nepomičnu poput antičkog mislioca usred buke informacija. Običan dan i Caffe Alpenrose smještaju figure u prostore svakodnevice — kafić, ulicu — ali ih tretiraju istom gustoćom i napetošću kao i najdramatičnije prizore, jer u Novakovu svijetu bez mjere nema hijerarhije između banalnog i strašnog. Borba i Mahnitost pak eksplodiraju u čistu kinetičku energiju, u vrtlog tijelā koja se bore ili plešu — razlika, čini se, nije uvijek jasna. Cjelina izložbe otkriva slikarstvo koje ne traži utjehu ni ironični odmak, nego se uranja u prekomjernost suvremenog života i iz nje izvlači vlastiti vizualni jezik — nervozan, gust, nemilosrdan i paradoksalno lijep.