PURGATORIJ i Do you (I) feel lucky?

U radovima Roberta Šimraka slika je mjesto sudara visokog slikarskog zanata i vizualnog jezika masovnih medija. Njegov postupak polazi od prepoznatljivih znakova kolektivne svakodnevice – stripa, filma, reklame, brendova, logotipova i industrijske simbolike – koje transponira u precizno građen prizor, istodobno zavodljiv i nelagodan. Estetika je ovdje mamac: ono što na prvi pogled djeluje „čisto“ i virtuozno, u drugom planu otvara pitanja moći, nasilja, kontrole i vrijednosti. Ova digitalna izložba okuplja dva ciklusa koji se mogu čitati kao kontinuirani slijed. Od retoričkog pitanja sreće i rizika do suvremenog „purgatorija“ betona i sustava – Šimrak gradi vizualnu kroniku u kojoj se izmjenjuju stvarnost i simulacija, napredak i destrukcija, pojedinac i mehanizmi koji ga nadilaze. 1) PURGATORIJ (2024–2025) Purgatorij donosi monumentalne betonske pejzaže i hladne arhitekture – distopijske vizije koje djeluju kao „normalizirani“ krajolik našeg vremena. To je svijet u kojem se civilizacija pokazuje kroz svoju materiju: kroz konstrukcije, rastere, sustave i scenografije moći. Šimrak u ovom ciklusu kulminira dugogodišnje istraživanje odnosa pojedinca i sustava, stvarnosti i simulacije, napretka i destrukcije – a slike postaju ogledala u kojima se lomi kriza suvremenog čovjeka, tehnologije i društvenih vrijednosti. U tom purgatoriju nema velikih gesta spasa: postoji samo uporna prisutnost forme. Ponekad se pojavljuju likovi nalik stražarima ruševina – uniforme bez istinske moći, „sjene moći“ – kao da sustav i nakon poraza nastavlja reproducirati vlastite znakove. Rezultat je snažna vizualna kronika: estetski monumentalna, ali etički nemirna, s pitanjem koje odzvanja iza svakog betonskog kadra – što smo spremni izgubiti da bismo zadržali privid reda? 2) Do you (I) feel lucky? (2015) Ciklus polazi od pitanja koje zvuči gotovo filmski, ali se brzo pretvara u egzistencijalni test: tko je „sretan“, a tko je samo privremeno pošteđen? U tom registru pojavljuje se i figura smrti – ne kao metafizička daljina, nego kao protagonist suvremenog prizora: hladan, ponekad groteskno vedar, kao da navija za vlastiti učinak. Jezik je često blizak stripu – jasna kontura, ujednačen potez, prizor kao kadar koji se ne zaboravlja. Naslovna tema „sreće“ ovdje nije optimistična; ona je mjerilo rizika, ovisnosti i cijene koju plaćamo za sigurnost, komfor ili iluziju kontrole. Gledatelj ostaje u napetosti između privlačnosti slike i nelagode sadržaja: kao da se pita isto što i naslov – ali bez sigurnog odgovora.