Jakov Bratanić

Jakov Bratanić (Vrbanj na Hvaru, 26. ožujka 1912. – Zagreb, 16. listopada 2001.) bio je hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti. Nakon klasične gimnazije u Splitu, u Zagrebu je studirao pravo (doktorirao 1937.) i povijest umjetnosti (diplomirao 1948.). Bio je činovnik u Narodnoj banci, kustos Grafičke zbirke u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (1948.–1957.), profesor na Školi primijenjene umjetnosti (1957.–1972.) te predavač na Akademiji za kazalište, film i televiziju (1950.–1983.). Kako je o njemu napisao povjesničar umjetnosti Tonko Maroević: „Slikarstvo Jakova Bratanića nastajalo je i potvrđivalo se čitavih pola stoljeća, a svojim rasponima i dometima kao da je željelo premostiti putanju od iskona do suvremenosti.” Bratanić je u slikarstvo ušao kao već zreo čovjek, amater bez specifičnog likovnog školovanja, ali s autentičnom ljubavlju, dubokom motivacijom i kreativnom slobodom. Njegova prva samostalna izložba 1955. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu dočekana je kao iznimna mogućnost sinteze i prilika stvaranja autohtonog izraza. Morfološki se oslanjao na iskustvo predromaničkih zidara, klesara i kovača stećaka, jer je u njihovoj sirovosti i jednostavnosti našao korelative elementarnog i egzistencijalno bremenitog likovnog govora. Ta je srednjovjekovna komponenta procijeđena kroz erudiciju suputnika aktualnih tendencija, a infantilnost poput Kleea i Miróa pripomogla je oslobađanju inventivnosti prizora. Dva glavna tipa Bratanićevih radova spajaju se u kromatskoj gustoći i čistoći: s jedne strane crkvice i vedute (Sv. Križ u Ninu, Vrbanj, Igrane), a s druge poluapstraktni znakovi muke i žrtvovanja. Dugotrajnim ciklusom Requiema nastojao je odati počast svim žrtvama ratovanja i pobune — od hvarske bune Matije Ivanića do Domovinskog rata. Kako zaključuje Maroević: „Bratanić nam ostavlja opus pun buntovnosti i nemira sublimiranih u znakovima i simbolima, koji pak teže trajanju i nebeskoj projekciji.”